Prosinac je mjesec s trideset jednim danom. Uz ime mjeseca vezuje se više priča. Prva kaže da je ime dobio po riječi ‘prositi‘, jer se u tom mjesecu puno prosi. Adventski je običaj obilaziti kuće te pjevati i prositi darove, ili se pak misli na povećani broj prosjaka pred crkvama. Druga verzija povezuje ime sa zimskim suncostajem, jer sunce prosine, odnosno sunce se ponovno rađa i dani nakon solsticija postaju duži. Kod Rimljana je prosinac bio deseti mjesec u godini, stoga mu je latinsko ime decembar, što dolazi od riječi decem (deset). Ako ostavimo sve ove zanimljivosti po strani, prosinac svakome od nas znači toplinu, ljubav, obiteljsku radost, blagdane i vrijeme darivanja. Na početku slavimo svetog Nikolu i čistimo čizmice, makar neke iznenadi i šiba u njima, nije važno… Sveta Barbara, sveta Lucija, sijemo pšenicu, svake nedjelje palimo adventske svjećice i čekamo…. Vrijeme došašća najljepše je vrijeme, prepuno svjetla i nekakve nade i ljubavi. Kao da je svatko svakome prijatelj i svatko svakome želi sretan Božić… nema ničeg ljepšeg. Uz obilje smijeha, toplinu oko srca, zima kao da i ne postoji. I posljednjeg dana u mjesecu zagrlimo jedni druge i zaželimo sretnu novu godinu i svu pozitivu i radost prenesemo u novi mjesec i ne samo u prvi, već i u svih ostalih jedanaest.

I počnemo pisati najljepše stranice u spomenar od 360 dana …